Ah, te tridesete. I stihovi pesama… Da li se ovo konačno formiram ili već treba da budem formirana?
Suština ili forma?
Večno pitanje za sanjare koji rade, pokušavajući da uklope mozaike prelepih pogleda, nežnost emocija i sopstvene biti koja miriše na jorgovan u kalupe potrošačkog društva.
Gde bismo stavili granicu?
I o kojoj granici pričam?
Ni sama nemam odgovor, ali ništa novo za moje ispisane reči.
Ponekad imam osećaj da živim u previranju između svakodnevnica, ravnodnevnica, prolećnog pomeranja sata, svih tih nesrećnih sudbina koje gledam oko sebe i ove moje koja, istini za volju, nije uvek za poželeti, ali je moja.
Koračam upisanim stopama sopstvenog usuda i lepo je – ne zato što je uvek lako, ni zbog toga što trenutno čujem samo prste koji udaraju po tastaturi da bih olakšala sebi i svetu oko sebe, a nije ni zato što zamišljam kako je barem na dan osetiti stoprocentnu bezbrižnost (nisam sigurna u mernu jedinicu kojom se bezbrižnost meri, pa stavih procente).
Čak nije ni zbog toga što sam se, u naivnosti postupaka, pretplatila postavljanjem sopstvenih leđa na toliko dug vremenski period da sam u „Klubu nepromišljenih” dobila doživotnu „karticu lojalnosti” i popust od 51%.
ALI…
Kao i u svakoj priči sličnoj mojoj, uvek se između redova nađe jedno maleno „ali”, koje žulja ovu plejadu uzroka i uzoraka, gde se tekst pojavi prirodno i posledično, ušuškan u šareno plišano ćebence zaključaka.
E, vidite, gospodo, baš to ALI tera svoju priču, kontrira, privoli sebi sve ostale reči kad se krenu sudarati kao blesave u metežu misli ove prilično blesave žene.
Kad stanu svetovi, kad krenu vetrovi u aprilu, kad led ringovi obasjavaju samo kulise, kad niko ne razume udaljenost kojom zračim – to ALI vuče napred.
Vuče napred sećanje na aprilska predvečerja u malenom gradiću, a napred vuku i jedna Marijana i jedna Tijana – devojčice iz moje osnovne škole koje je svet odneo na različite strane zemlje, ali su ipak tu. U srcu osnovca, kad se svakog proleća pesmom „Nekako s proleća” nanovo mislima pozdravljamo.
Tu su mi, u srcu. Kao prijateljstvo i podsetnik kakvi smo bili, kao opomena šta ne smemo postati.
Kao to prkosno „ali” kad treba da se zapne iza granica sopstvenosti, jer se baš tu kriju nežni pupoljci žutih ruža, postulati najranijih prijateljstava, dečija srca, nesmotren smeh i još nesmotrenije ljubavi, strast ka životu i bona fides koje sam negde u sebi pokopala u mnogim situacijama, poučena igrom zvanom život.
I kao zaključak o tridesetim, ovom aprilu koji zbija šale, o kamenom dobu, o majčinstvu, mostovima naizgled nepremostivog, poslovima koji stežu, spregama, stegama, lalama, sudbini i prostranim poljanama gde sam kao dete pratila dedu, rekla bih – „IPAK SE OKREĆE”.
I okretaće se. A posle mene… ko zna.
Beskrajne crne rupe kad se um ubrza do beskonačnosti i nepregledne poljane pune leptira.
Šarenilo zvano život.
