„3 Nedelje Posle“ – Kada tišina postaje glasnija od nasilja

Postoje momenti kada vas neki film toliko pogodi i emotivno sravni sa zemljom da ni posle odjavne špice ne možete da se prizovete sebi.

3 Nedelje Posle je baš takav film. Beskompromisan i direktan, suočava nas sa problemom vršnjačkog nasilja i tu nema okolišanja. Ovaj film želi da vam drma kavez i ispipa sve emotivne dugmiće. I uspeva u tome.

Ono što me je posebno kupilo kod režije jeste činjenica da nijedan čin nasilja nije prikazan, a to mnogo govori o rediteljskom pristupu. Manje vešti reditelji jedva bi dočekali da se uhvate ukoštac sa takvom temom i prikažu najgroznije trenutke nasilja, i to na posve realističan način, od kojeg biste skrenuli pogled, prekrstili se, a verovatno i ispovraćali.

Ovde je sve to mnogo taktilnije izvedeno, kroz građenje neprijatne atmosfere koja zapravo proizlazi iz tišine i intimnih scena. Graja i larma omladine uvek su prisutne, poput kakvog besnog čopora pasa puštenog s lanca koji nikada ne staje. Ali upravo ti trenuci tišine grade neverovatno tenzičnu i neprijatnu atmosferu, toliko snažnu da jednostavno morate nešto da osetite u sopstvenom biću. Nelagodu, neprijatnost, gađenje i golemu tugu koja će vam ostati dugo nakon što se ova priča završi.

Kada se na sve to nadovežu jarke boje, koje stvaraju potpun kontrast sa sumornom pričom, dobija se još jedan zanimljiv sloj u vizuelnom pripovedanju. Film ne pokušava samo da evocira stvarne događaje koji su poslužili kao inspiracija za scenario. Dosta toga krije se i u simbolizmu, kroz prikaz vatre u uvodnim taktovima, ali i kasnije kroz motive tame i magle.

Tu je i pomalo neuspeo pokušaj Gaspara Noea i njegovog prepoznatljivog bahanalisanja, koji je, verovatno zbog određenih restrikcija, na kraju ispao prilično blag. Mislim da je upravo tu trebalo krenuti sa maksimalističkim pristupom režiji, naročito kada je reč o načinu na koji je ta scena izvedena. No dobro, ne može uvek sve da bude savršeno.

A možda i ne mora. Neki od najboljih filmova upravo su oni koji nas, kroz snažne glumačke performanse i naizgled jednostavne postupke, dovode do emotivne katarze. 3 Nedelje Posle radi upravo to.

Kadar iz filma „3 nedelje posle“
Kadar iz filma „3 nedelje posle“; Foto: This and That Productions

Mlađani deo glumačke ekipe izneo je film na svojim plećima, i to kroz gotovo dokumentaristički prikaz ponašanja i dijaloge koji verno oslikavaju današnju omladinu. Sve to ne služi samo informativnoj svrsi, već pomaže da shvatimo kako se iza nečega što se često predstavlja kao šala zapravo kriju mrcvarenje, verbalno i fizičko maltretiranje.

Mi Srbi imamo taj problem da nam je u ćudi i naravi gotovo kodirano da se međusobno podjebavamo, pa na kraju i ne čudi što od igračke ispadne plačka.

3 nedelje posle, kadar iz filma; Foto: This and That Productions

Glumac Jovan Ginić u ulozi Coce na svojim ramenima nosi zaista težak zadatak. Tumači mladića koji je digao ruke, predao se i odabrao da se povuče, ali ipak ponovo pokušava da se integriše u svoju školsku kliku nakon neobjašnjenog tragičnog događaja. Tokom nekoliko napetih scena demonstrira širok spektar emocija, ali ona poslednja će vas emotivno razoriti.

Pored njega izdvaja se i Anđela Alavirević u ulozi Darije, jedine devojke iz razreda koja se druži sa Cocom i deluje kao njegova prava prijateljica. Njeno tumačenje Darije odiše ranjivošću i simpatijom.

Ipak, ne treba zaboraviti ni Andriju Markovića, koji tumači Bogdanovića, školskog siledžiju. Već mogu da zamislim kako neko komentariše: „Pa nismo mi Amerika, pa da toga ima i kod nas.“ Ali, nažalost, u današnjem društvu, koje je empatiju proglasilo slabošću, ovakav arhetip pojedinca, koji i te kako ima veliki uticaj na svoje vršnjake, dobio je svoje mesto. Marković je svojim tumačenjem učinio da zamrzim, i to duboko zamrzim, ovog lika.

Ni odrasli u ovoj priči nisu pošteđeni. Tu su, naravno, i učitelji, koje tumače Branislav Trifunović i Tihana Lazović Trifunović. Od samog početka film nam, kroz vizuelne i zvučne znakove, ali i njihove glumačke performanse, pokazuje da je reč o dvoje odraslih koji ni sami ne mogu da procesuiraju ono što se dogodilo i koji više nemaju kontrolu nad decom. Da stvar bude tragičnija, jedno od njih ima i sopstvenu priču, koja dobro pokazuje kako se nasilje, u bilo kom obliku, može preneti na sledeću generaciju i tako nastaviti u krug. Sve dok mu neko ne stane na kraj.

Za muziku su se pobrinuli LP Duo, odnosno Andrija Pavlović i Sonja Lončar, za čiji rad mogu samo da kažem da je na svetskom nivou. Elektronski otkucaji srca, zujanje struje u trenucima tišine i zlokobni zvukovi koji grade sve teskobniju atmosferu – sve to doprinosi tome da se film na zvučnom planu zaokruži kao ostvarenje svetskog nivoa.

Pored njihove muzike tokom filma se čuju pesme izvođača poput Kene Berija, Zdravka Čolića i Bombe Devedesetih, ali ima tu i par drugih iznenađenja. Nećete više te pesme gledati sa tolikom razonodom posle njihovog korišćenja u potresnim scenama.

Ne bih izostavio ni ostatak filmske ekipe. Direktor fotografije Damjan Radovanović na maštovit način koristi senke i različite prirodne elemente u pozadini kako bi nam naglasio ono što ostaje neizgovoreno i što se prenosi upravo kroz odsustvo dijaloga. Česti kadrovi u kojima pojedini likovi vidno gube svoje prisustvo u odnosu na ostatak mase predstavljaju odlično rediteljsko i vizuelno rešenje, jer nas kao publiku stavljaju u cipele glavnog junaka i približavaju njegovom osećaju izolovanosti.

Dok montažer Marko Ferković kroz crne prelaze i pauze između smena scena zapravo ostavlja prostor za predah i introspekciju. Daje nam trenutke mira u kojima možemo sami da složimo kockice i pokušamo da shvatimo šta se zapravo dogodilo, ali i da upijemo svaku narednu scenu.

Poster filma „3 nedelje posle“ Miroslava Terzića
Poster filma „3 nedelje posle“; Foto: Promo

Kada govorimo o filmovima koji se bave ovako delikatnim društvenim temama, naprosto čudi što tokom dugog niza decenija nije bilo više pokušaja da se one iskomuniciraju i prikažu na velikom platnu. Čini se da je ova godina jedna od najboljih za srpski film, jer smo dobili ostvarenje koje nam pokazuje ogledalo našeg društva, i to kroz prizmu najmlađih.

Postoji šansa da, ukoliko se uvede gledanje ovakvih filmova kao obavezan deo obrazovnog programa, uz razgovor i analizu onoga što predstavlja bezazleno „zezanje“, a šta prerasta u maltretiranje, ponižavanje i fizičko nasilje, budemo na dobrom tragu ka zaceljenju.

Nadam se da ovakav film neće sputati, već ohrabriti i druge naše autore i autorke da se bućnu u taj moralistički filmski bazen i otvore širok dijalog sa gledaocima, kako sa naših prostora tako i sa onima iz inostranstva.

Jedno je sigurno, film je emotivno razorio sveprisutne u sali, i ne mogu da bolje opišem nedostatak vazduha i mrtve tišine koji je ustupio pre gromoglasnog tapšanja kada se platno zacrnilo i sve utihnilo. Ovo je jedan od filmova, koji će vam se posle gledanja dugo urezati i ostati u sećanju, najverovatnije do kraja života.

Kristian Hajder
Kristian Hajder
U potrazi za kvalitetnim POP kulturnim sadržajem (stripovi, filmovi, muzika, knjige i događaji) i uspešnim izbegavanjem mediokritetnog sadržaja. Radi i na dva filmska podcasta, Bukvalno i Semikast. Veliki poštovalac italijanskog la dolce vita stila života.