Tesla na dohvat ruke: Ljubomir Bulajić o liku koji je „koliko ličnost, toliko i mit“

Čovek iza mita, četvrti zid koji nestaje i mir koji se traži kraj vode

Nikola Tesla je jedna od onih ličnosti za koje svi misle da ih poznaju, a nikada do kraja. Genije, vizionar, usamljenik, mit… A kada se sve to skine, ostaje čovek koji je ćutao, sanjao i gledao u svetlost. Upravo tog čoveka, onog od krvi i mesa, u imerzivnoj predstavi „Tesla: Svetlost senke“ igra Ljubomir Bulajić.

Predstava u produkciji Pinecone teatra, u režiji Đurđine Samardžić, publiku ne ostavlja na bezbednoj udaljenosti: gledaoci ulaze u prostor priče, a granica između scene i gledališta se briše.

Predstava ne pripoveda Teslin život hronološki, već otvara prostor unutrašnjeg putovanja kroz svet čoveka koji je istovremeno pripadao svom vremenu i bio daleko ispred njega. Tekst potpisuje prof. dr Zorica Tomić, a kreator projekta i producent je Jovana Radovanović. Zbog imerzivnog formata broj mesta po terminu je ograničen, pa je gledalac dovoljno blizu glumca da primeti svaku promenu u izrazu lica.

Ljubomir u razgovoru za Vajb govori o tome kako se gradi lik o kome publika već ima snažnu predstavu, šta se menja kada gledaoci stoje na dohvat ruke i zašto se mir, daleko od scene, traži kraj vode. Glumac koji je kroz karijeru nosio Jovana Cvijića, despota Stefana Lazarevića i kralja Aleksandra otkriva i kako bi izgledao razgovor s Teslom na pecanju, a podelio je i šta mu je ovih dana izmamilo najbolji vajb.


Kada igram istorijsku ličnost, igram čoveka od krvi i mesa o kojem postoje određeni zapisi.

Ljubomir Bulajić

Ljubomir Bulajić kao Nikola Tesla u predstavi „Tesla: Svetlost senke“
Foto: Sergej Selivanovskij

Kada pogledaš svoj dosadašnji glumački put, čini se da te često privuku velike istorijske ličnosti. Šta te kod takvih karaktera posebno privlači?

Ispostavilo se da su me od mladih dana kroz karijeru pratile istorijske ličnosti, od Jovana Cvijića i despota Stefana Lazarevića, preko kralja Aleksandra, pa sve do Nikole Tesle. Uvek mi je to bilo zanimljivo, inspirativno i izazovno. Svaka priprema bila je specifična, a možda mi je upravo ona i najzanimljiviji deo posla. Čitaš, istražuješ i otkrivaš stvari koje do tada nisi znao.

Igrao si kralja Aleksandra, a sada Nikolu Teslu. Kako izgleda proces građenja lika kada je reč o ljudima o kojima publika već ima snažnu predstavu?

Počinjem od prikupljanja informacija. Kada igram istorijsku ličnost, igram čoveka od krvi i mesa o kojem postoje određeni zapisi. Trudim se da pronađem što više, što u knjigama, što na internetu, kako bih sebi približio njegov karakter i kasnije bio što istinitiji u ulozi. Priprema za film ili televiziju dosta se razlikuje od pripreme za pozorište, i po trajanju i po načinu rada.


Mislim da je Tesla bio mnogo toga i da je i danas toliko intrigantan baš zato što se za njega vezuje toliko nepoznanica.

Ljubomir Bulajić

Teslini nacrti i patenti na stolu u scenografiji predstave „Tesla: Svetlost senke“
Foto: Sergej Selivanovskij

Šta si o Tesli otkrio tek kroz rad na predstavi, a što nisi mogao da pronađeš u istorijskim zapisima i biografijama?

Mogu da kažem da sam o Tesli znao jako malo i da i dalje znam malo. Tokom života dosta sam se susretao s literaturom o njegovom liku i delu, a on je za mene i dalje velika nepoznanica. Mislim da je bio mnogo toga i da je i danas toliko intrigantan baš zato što se za njega vezuje toliko nepoznanica. O njegovom životu ima mnogo nagađanja, a u pripremi za ovu predstavu bilo mi je zanimljivo upravo to što je trebalo strogo da se držimo istorijskih činjenica.

Koliko ti je potrebno da razumeš čoveka kojeg igraš, a koliko prostora ostavljaš onome što u njemu ne možeš sasvim da objasniš?

Zavisi od procesa. Neke ličnosti su kompleksnije, neke lakše za razumevanje, a uvek ostane nešto što ne možeš sasvim da objasniš. Možda je publici upravo taj pomalo mističan deo i najzanimljiviji.


Neke ličnosti su kompleksnije, neke lakše za razumevanje, a uvek ostane nešto što ne možeš sasvim da objasniš. Možda je publici upravo taj pomalo mističan deo i najzanimljiviji.

Ljubomir Bulajić

Ljubomir Bulajić kao Nikola Tesla u predstavi „Tesla: Svetlost senke“
Foto: Sergej Selivanovskij

„Tesla: Svetlost senke“ je imerzivna predstava u kojoj publika ulazi u prostor priče. Šta takav format menja u tvom odnosu prema ulozi?

Ovo je moje prvo iskustvo sa imerzivnim teatrom. Dosta sam o tome razmišljao pre nego što sam stao na tu scenu. Najveća promena je u tome što četvrti zid ovde nestaje. Glumac mora da nauči da se prilagodi nepredvidivim situacijama koje se dešavaju tokom predstave.

Kada uporediš klasičnu scenu i imerzivni format, gde osećaš najveću razliku u načinu na koji gradiš i igraš lik?

Pored neposrednog kontakta s publikom, najveću razliku osećam u samom načinu igre. Nekoliko puta sam to nazvao „krupan kadar u pozorištu“. Pred kamerom se drugačije igra u krupnom kadru, a drugačije u širokom planu. Ja sam ljubitelj svedenije glume ili, tačnije, svedenijeg izraza. Ovde za to imam savršenu priliku, jer je publika toliko blizu da vidi svaki pokret lica, svaku promenu u izrazu, kao u krupnom kadru.


Najveća promena kod imerzivnog teatra je u tome što četvrti zid nestaje. Glumac mora da nauči da se prilagodi nepredvidivim situacijama koje se dešavaju tokom predstave.

Ljubomir Bulajić

Ljubomir Bulajić kao Nikola Tesla u profilu, predstava „Tesla: Svetlost senke“
Foto: Sergej Selivanovskij

U klasičnom pozorištu imaš precizno postavljen odnos sa publikom, dok je u imerzivnom svaki gledalac na neki način deo scene. Kako to utiče na tvoju koncentraciju i način na koji igraš?

Po ponašanju publike već na početku možeš da osetiš ko želi aktivno da učestvuje, a ko je došao da posmatra. Koncentracija je potrebna i u klasičnom teatru. Ovde moraš sve vreme da držiš fokus, jer neko iz publike u svakom trenutku može da se uključi. Ako izgubimo fokus, lako možemo da ispadnemo iz koloseka, da narušimo magiju predstave ili da je odvedemo u sasvim drugi smer.

Tesla je ostao upamćen kao genije i vizionar, ali predstava se bavi i njegovom ranjivom, intimnom stranom. Šta ti je bilo najvažnije da pronađeš u čoveku koji se krije iza mita o Tesli?

Tesla je koliko ličnost, toliko i mit. Meni je bilo važno da dočaram kakav je bio kao čovek od krvi i mesa. Zato sam se usredsredio na njegov privatni život. Taj deo mi je zanimljiviji od onoga što inače čitamo o njemu u knjigama i člancima ili gledamo u filmovima. Zanimalo me je kakav je Tesla bio lično, kao običan čovek.


Meni je bilo važno da dočaram kakav je Tesla bio kao čovek od krvi i mesa. Zato sam se usredsredio na njegov privatni život.

Ljubomir Bulajić

Ansambl predstave „Tesla: Svetlost senke“ sa Ljubomirom Bulajićem kao Teslom
Foto: Sergej Selivanovskij

Posle svih tih velikih likova koje nosiš kroz predstave, šta ti najviše prija kada se završi radni dan i ostaneš samo Ljubomir?

Što sam stariji, sve mi više prijaju mir i tišina. Od malih nogu taj mir tražim na vodi. U početku je to bilo kroz ribolov, a kasnije mi je prijao i sam boravak na vodi. Danas je to, da tako kažem, preraslo u život na vodi. Kad se završi radni dan ili, još lepše, kad imam slobodan dan, volim da ga provedem u miru, s porodicom, prijateljima ili kolegama, po mogućstvu negde uz vodu.

Pecanje se već godinama provlači kao jedan od tvojih načina da se skloniš od svega. Šta ti boravak kraj vode pruža što ne pronalaziš na drugim mestima?

Kažu da reka odnosi sve brige. Verujem da u tome ima istine. Uz vodu sam pronašao neki svoj mir. Mnogima je pecanje dosadno i teško im je da razumeju taj poriv, ali meni je ribolov u celoj toj priči ipak sporedan. Najviše mi znači da budem u prirodi, kraj vode.


Kažu da reka odnosi sve brige. Verujem da u tome ima istine. Uz vodu sam pronašao neki svoj mir.

Ljubomir Bulajić

Scena iz predstave „Tesla: Svetlost senke“ sa Ljubomirom Bulajićem kao Teslom
Foto: Sergej Selivanovskij

Kada bi u nekom paralelnom univerzumu poveo Teslu sa sobom na pecanje, kako zamišljaš da bi izgledao vaš razgovor?

Verovatno bih namestio sve što je potrebno za pecanje, seo i trudio se da što manje govorim, a što više slušam. Mislim da bi to više bio monolog nego dijalog. A kad pokušam da se stavim na njegovo mesto, verujem da bi mu u takvom trenutku mira i razonode prijalo da pričamo o običnim, svakodnevnim stvarima. Pustio bih njega da bira o čemu želi da govori.

Šta ti je ovih dana izmamilo najbolji vajb… nešto što si čuo, pogledao, pročitao ili jednostavno doživeo?

U poslednje vreme imam malo slobodnog vremena, pa u bioskop i pozorište ne stižem onoliko često koliko bih voleo. Ipak, izdvojio bih dve predstave koje sam stigao da pogledam i koje bih preporučio publici. Prva je „Sve prelepe stvari“, monodrama Milana Kolaka u Beogradskom dramskom pozorištu, koja će od decembra biti na repertoaru. Druga je „Bal“ u „Dušku Radoviću“, fenomenalna predstava s fenomenalnim ljudima.

Što se serija tiče, kao velikog fana Toma Hardija i Pirsa Brosnana, oduševila me je druga sezona serije „MobLand“. A kad sam već pomenuo njih dvojicu, moram da pomenem i najjači glumački adut čitave serije, fenomenalnu Helen Miren.

Naslovna fotografija: Sergej Selivanovskij

Luka Binić
Luka Binićhttps://vajbmagazin.com
Televizijski i online novinar sa višegodišnjim iskustvom u digitalnim medijima. Osnivač i urednik više online magazina, a trenutno na čelu projekta Vajb Koncept. Kreativac, filmofil, ljubitelj umetnosti i lepih stvari. Veruje u lični rast, autentičnost i pravičnost kao ključne vrednosti. Preduzetnik, inovator i neumorni tragač za inspiracijom.