Jovana Barać o zbirci poezije „Atlas odlazaka“: Kada nam sećanje na pretke, surovi računi i ljubav stanu u nekoliko stihova

Da li su gubici i rane zaista mapirani u našem telu poput geografskih karata? Između surove materijalnosti svakodnevice, troškova koji prate najteže životne momente i nade u društveno oslobođenje, poezija Jovane Barać predstavlja mnogo više od umetničkog izraza.

U novoj zbirci pesama „Atlas odlazaka“, Jovana traga za odgovorima na ovo pitanje, zaranjajući u generacijske traume, glasove prošlosti i porodičnu istoriju. Ovaj intervju otvara vrata intimnom svetu autorke koja bez zadrške preispituje strahove, nasleđene tabue i onu tešku, neizrecivu stranu ljubavi i gubitka.

Zašto se zbirka zove „Atlas odlazaka“ – da li su gubici i rane mapirani u telu kao geografske karte?

Drago mi je što ste prepoznali da je telo mapa. U nama ostaju zabeležena iskustva koja se manifestuju kroz osećanja, ali često ne umemo da ih prepoznamo ili utvrdimo njihovo poreklo. Pisanje ove zbirke bilo je i pokušaj da ta osećanja lociram i imenujem, da utvrdim kome pripadaju – meni, mojoj mami, babi, prababi ili su možda kolektivna, društvena. Konkretno, pošto se kao odrasla osoba ne plašim da ostanem sama u sobi, kada bi se strah i osećaj napuštenosti javili čak i onda kada neko samo ode iz prostorije u kojoj se nalazim, počela sam da pratim te dečije reakcije kao putokaze. Na taj način sam otkrila različita emocionalna i fizička napuštanja u generacijama moje porodice.

Atlas odlazaka
Foto: Privatna arhiva

Kada u pesmi „Ja sam ona koja nisam“ ispišete više različitih ženskih glasova, koliko je teško shvatiti da je sopstveno postojanje „naseljeno drugim ljudima“ i osloboditi se predaka?

Ne bih nužno govorila o oslobađanju od predaka. Ja se svojim precima ponosim i osećam tugu jer je vladajuća politička misao pokušala da nas uveri da je ljubav prema sopstvenoj istoriji i narodu isto što i huškanje na rat, veličanje zločinaca, navijačka stvar koje se treba stideti.

Žene u mojoj zbirci prenose grubost svojim ćerkama, ali ako pričamo o generacijskom prenosu, ako je rana nasleđena, to znači da je bila i njihova. Živele su sa tim traumama bez pomoći i psiholoških alata koje danas imamo. Umor, postporođajna depresija, uživanje u telesnosti i seksualnosti ili izgovaranje reči „ne“ za moje pretkinje su bili apsolutni tabu. Kakve su uopšte mogle da budu živeći potpuno obespravljene? Te traume treba osvestiti i osloboditi ih se, znati da i pored njih imamo slobodu sopstvenih odluka danas.


U nama ostaju zabeležena iskustva koja se manifestuju kroz osećanja, ali često ne umemo da ih prepoznamo ili utvrdimo njihovo poreklo.

Jovana Barać

Zašto trauma i kontrola na našim prostorima uvek imaju ukus „hleba i soli“?

Na našem podneblju punom teških iskustava, generacijama se stvaraju povređeni ljudi koji ponekad nemaju emotivni kapacitet da pruže ni ono najosnovnije. Stih u kome moja baba ne pruža podršku mojoj majci i prekoreva je, govoreći da su hleb i so dovoljni, za mene je jak formativan događaj detinjstva. Iskustvo nemaštine i spoznaja da niko neće doći da nas spasi obeleže čoveka za ceo život.

S druge strane, ako simbolički posmatramo hleb kroz religiju, kontrola na našim prostorima definitivno ima taj ukus. To je direktno povezano sa crkvenim rukovodstvom u protekloj deceniji, ali čini mi se da je i tome konačno došao kraj.

Kako preživeti surovu materijalnost gubitka kada te poezija u pesmi „Računi“ suoči sa tim da je smrt pre svega skupa, iscrpljujuća i banalna uz stavke poput „infuzije 21.000, pelena 6.000, kopanja 18.000…“?

Pesma je vrlo eksperimentalne forme i iskreno, iznenadilo me je što je prošla uredničko čitanje dva različita urednika. Navodeći troškove osobe koja se brine o bolesnom članu porodice, umesto da samo kažem da je teško, pokazala sam finansijsku borbu koja nam oduzima prostor i za tugovanje i za provođenje vremena koje nam je preostalo sa nekim.

Svaki korak je isrpljujuć: od pozivanja hitne pomoći, koja se zbog nedostatka vozila čeka satima, preko zakazivanja pregleda čiji se termini čekaju mesecima, pa se okrećemo skupim privatnim praksama, do pronalaženja parking mesta oko bolnice. Te posledice ostaju godinama nakon gubitka. A pošto je pitanje kako preživeti, rekla bih – uz pomoć drugih. Prihvatati pomoć koja nam se nudi i tražiti onu koja nam je potrebna.

Kako nositi sliku oca koji je istovremeno nežan i zastrašujući?

Kada bi ljubav nestajala onda kada nas neko povredi, sve bi bilo jednostavnije. Ali ljubav i povreda postoje istovremeno, a ljudi u sebi nose potpuno suprotne osobine. Otac u zbirci jeste i zastrašujuć i apsurdno brižan, što se najviše ogleda u pesmi „Zunzara“, u kojoj otac muvi otkida krila i baca je u travu, dok se uz tu pesmu nalazi fotografija na kojoj hrani srnu na flašicu u našem dvorištu. Bilo mi je bitno da predstavim svu složenost jedne osobe, ali i da smrt ne briše sećanje na ono loše.


Na našem podneblju punom teških iskustava, generacijama se stvaraju povređeni ljudi koji ponekad nemaju emotivni kapacitet da pruže ni ono najosnovnije.

Jovana Barać

Kada lični porodični gubici postanu preteški, pa u pesmi „Kvantna depresija“ pitate Džejmsa Veba šta ako vreme i prostor ne postoje i tražiš boga u Plankovom vremenu, da li je nauka postala jedini jezik kojim merimo sopstvenu napuštenost?

Često koristimo naučne termine kako bismo potvrdili sopstveno iskustvo ili dobili dozvolu da postavimo granice ili odemo iz nečega što nam ne odgovara. Na taj način su meni avoidant ili mother wound značili da bolje razumem napuštenost o kojoj sam pisala. Ali sve o čemu sam pisala, uključujući i naučna pitanja o Bogu i svemirskom teleskopu izrazila sam kroz jezik poezije. Njega je izuzetno teško negovati, s obzirom na to da se podrazumeva da imamo osmočasovno radno vreme, nezavisno od umetnosti koju stvaramo. Zato bih istakla da pisanje nije hobi, već poziv, koji uvek teče paralelno u bekgraundu dok radimo, vozimo, provodimo vreme s prijateljima ili tonemo u san… onda krademo od vremena za odmor i zapisujemo sve to što se već ispisalo u nama.

Šta ovu poeziju čini lekovitom – iluzija isceljenja ili pronalazak bliskosti na kraju?

Isceljenje je u bliskosti i zato treba pažljivo birati s kim gradimo odnose. Jedna od tema moje zbirke jeste odnos sa psom, pa uvek savetujem usvajanje psa ili mace sa ulice. Ta vrsta čistog odnosa za nas je lekovita, a nekome smo spasili život. Što se same zbirke tiče, iskreno se nadam da nisam ponudila iluziju isceljenja, niti mogu sama da tvrdim da je moja poezija lekovita, mada te zaključke ipak prepuštam čitaocima.

Osim poezije, šta za vas predstavlja dobar Vajb?

Dobar vajb je ova nada da smo po poslednji put oslobodili Srbiju i Beograd. U toj oslobođenoj državi psi se više neće ubijati u azilima-logorima kako bi se neko nakrao što više para. Posle Slavije u izbornoj noći brzo sam se vratila kući, jer me je čekao Art, moj pas, da mu saopštim tu lepu vest.


…pisanje nije hobi, već poziv, koji uvek teče paralelno u bekgraundu dok radimo, vozimo, provodimo vreme s prijateljima ili tonemo u san…

Jovana Barać

Naslovna fotografija: Jovana Barać, privatna arhiva