Sunčica Ana Veldić: Igrani film je entropija paralelnog svijeta kojem podređujemo stvarnost koja se odvija u drugom planu

Veterinarka Sunčica Ana Veldić, koja je ujedno i montažerka, rediteljka i glavna glumica u svom novom dokumentarnom filmu „O mačkama i ljudima”, kroz ovo ostvarenje obrađuje temu kastracije mačaka na različitim hrvatskim ostrvima. Iako na prvi pogled deluje da se film usko bavi temom kastracije, on zapravo donosi mnogo širu i slojevitiju priču o životima ljudi na ostrvima, kao i o posebnoj povezanosti između ljudi i njihovih malih krznenih ljubimaca.

Dok obavlja svoj rutinski veterinarski posao, kroz brojne susrete i interakcije sa stanovnicima ostrva, kao i kroz saradnju sa koleginicama iz inostranstva, ona počinje da preispituje sopstveni rad i njegov smisao, kao i uticaj koji ima na živote mačaka. Film je imao premijeru na Beldocsu u bogatom festivalskom programu, a Sunčica je bila raspoložena da odgovori na naša pitanja.

U svetu filma nije strano da se bivši medicinari (primer George Miller, Randa Haines) odluče na iskorak da rade u toj industriji. Pošto si veterinarka po profesiji, da li bi podelila sa čitaocima Vajba, kako je protekao tvoj razvojni put u režiserku i montažerku?

I u svetu filma nije strano da se bivši medicinari (primeri George Miller i Randa Haines) odluče na iskorak ka radu u toj industriji. Pošto si veterinarka po profesiji, da li bi podelila sa čitaocima Vajba kako je protekao tvoj razvojni put ka režiji i montaži?

Milje kojem imam pristup, a to je u slučaju ovog filma „O mačkama i ljudima”, zapravo svijet mačkarske subkulture iz perspektive veterinara, htjela sam okrenuti prema ostatku svijeta. Tako je sa svom stvarnosti koju snimam i bit je mojeg bavljenja dokumentarnim filmom tj. da skriveno otvaram prema gledateljima prenoseći s tom slikom i djelić svoje fascinacije.

U mojem djetinjstvu bavljenje fotografijom, u sada već drevnoj predmobitelskoj eri, zahtijevalo je odvajanje od vlastitog pogleda da bi se fotografija snimila, a trenuci koji su se zaustavljali postajali bi dio riznice dragocjenosti.

Bavila sam se fotografijom i taj sam hobi nastavila i nakon sto sam postala veterinarka, a kad sam u jednom trenutku dobila prvi handicam, 2010-ih počela sam bilježiti, između ostalog, i veterinarsku svakodnevicu, iz čega je nastao i moj prvi film o psu Huxu. Montirala sam ga s Martinom Semenčićem koji me je zapravo uveo u tehnike montaže filma. Od tada me film preuzima te polako ostavljam veterinarsku struku da bih se mogla više baviti filmom, ali još uvijek kastriram ulične mačke i pomažem im.

U novom dokumentarcu „O mačkama i ljudima” prikazuješ procese veterinarskog rada na terenu i da se baviš kastriranjem mačaka po hrvatskim ostrvima. Kako se iznedrila ideja i da li je neki slučaj u toku tvog rada doneo inicijalnu ideju?

Tema slobodnoživućih mačaka i mačkarska subkultura zanimljiva mi je od početka mojeg rada u veterini i ovo nije prvi film o događajima iz tog svijeta, nego zapravo čak peti.

Zanimljivo je što sam jedan od filmova, eksperimentalni film „Stanari” snimila baš na Dorćolu, za vrijeme svog prvog posjeta Beogradu i to mislim prije sedam godina. Bila sam zapravo opet ponešena fascinacijom skrivenog svijeta mačaka u suživotu s golubovima u scenografiji dorćolskog dvorišta koje me arhitekturom i atmosferom podsjetilo na zagrebačka unutrašnja dvorišta u kojima sam zaticala slične prizore.

Mačke su među najpopularnijim kućnim ljubimcima, a kroz dokumentarac otvaraš i emotivna, moralna i etička pitanja u primenivanju kastracije. Koliko su ti razgovori sa žiteljima i njihovi različiti stavovi pomogli da progovoriš o ljudskoj potrebi da utiče na živote životinja kroz primenu takvih medicinskih procedura?

Film je satkan od spontanih minijatura koje sam snimala nekoliko godina, a slični podražaji i pitanja znali su rezultirati repetativnim scenama, jer su reakcije ljudi slične i stalno se zapravo vrtimo oko istih pitanja uplitanja čovjeka u prirodu, neprirodnim intervencijama koje su samo pravila organizacije antropocentričnog svijeta. Zanimljivo ih je povremeno osvijestiti, a mislim da se ona osjećaju u ovom filmu. Tu ću citirati Jele s otoka Šipana, 90. godišnju nemačkaricu: „Ne volim ni mačke ni kučke, to mi nije potrebno. Hrani nešto od čega imaš koristi.”

Mislim da mi od tih mačaka i kučaka itekako imamo koristi, iako ih ne jedemo. Ali oni rade za nas jedan nevidljiv i težak posao emocionalne potpore koja se danas u svijetu sve više prepoznaje. Njihovu privrženost nagrađujemo hranom, a uzimamo im njihov prirodni spolni ciklus koji je zapravo sve što su imali.

Tvoj pristup pri pripovedanju ove priče proizilazi iz obzervacije dva glavna subjekta: mačaka i ljudi. Mačke imaju svoju volju i rade ono što im se radi. I ljudi često imaju svoju ćud, pa me zanima da li su razgovori sa sagovornicima doneli nepredvidive trenutke?

Upravo se na tim zatjecajnim scenama i bazira pripovijedanje. To do neke mjere ograničuje pripremu i prekoncepciju projekta, te postavlja veće zahtjeve u montaži, nudeći mnoštvo potencijalnih rukavaca.

Iako su tvoj veterinarski rad i mačke bili polazna tačka filma, i tokom procesa snimanja mogu da se jave razne dodatne ideje i da film postane sasvim drugačiji od inicijalnih zamisli. Da li se spontano javila ideja da kroz priču o mačkama prikažeš i odumiranje ostrvskih zajednica ili je to pak oduvek bilo u planu?

Polazišna točka bila je dilema o etičnosti kastracije u toj scenografiji za koju sam znala da postoji i htjela da organski podrži radnju ovog filma.



Tokom filma ima dosta medicinskih termina i informacija koje su korisne za običnog gledaoca, takođe sadrži i mnoštvo emotivnih i smešnih scena koje dođu poput predaha. Koliko su u tom procesu izbora scena i montiranju pripomogle i tvoje koleginice Jelena Maksimović i Višnja Skorin?


Višnja Skorin je nastupila negdje kad sam već imala assembly s intervencijom u tipu kreativnog producenta, jer me nagnala da u priču uvedem i osobni aspekt koji se nenadano počeo događati tijekom snimanja filma.

Jelena je zapravo dramaturški zakucala film, jer je uspjela iz vrijednih, začudnih, ali zapravo većinom nasumičnih scena preplesti više linija priče – etičko mačkolovnu, priču o urgentnosti stvaranja potomstva, supkulturalnu i žensku mačkarsku, te priču o tijelima.

Uglavnom si radila na dokumentarcima u kratkoj i dugačkoj formi. Da li imaš želju da se jednog dana oprobaš u pravljenju igranog filma?

Imam i nemam. Imam zato što je igrani film prava igra, s manje uloga i žrtvi, dvojbi u smislu koliko zapravo trebaš paziti na svoje protagoniste koji te puštaju u svoje živote dok se dešava jedna neizgovorena razmjena. Dokumentaristi kao da prodaju kartu za vječnost, ali pod uvjetima svoje režije, a protagonist pristaje uložiti svoje vrijeme i privatnost bez puno pitanja i uvjetovanja.

Ono što je svojstveno dokumentarcima jest da u suštini nema ponavljanja, ako je posrijedi zatečena istina, i to je ono zbog čega ja ovo radim. A igrani film je entropija paralelnog svijeta kojem podređujemo stvarnost koja se odvija u drugom planu. Radnici u filmskoj industriji su jedni od najprekarnijih radnika današnjice, a koji puta za neki franšizni rezultat. U produkciji igranih filmova do sad sam sudjelovala kao ton majstorica.

Teško mi je govoriti tako općenito, ali to su prve misli koje mi se javljaju na temu bih li se ikad okušala u režiji igranog filma. Evo, možda bih u nekim off produkcijskim uvjetima vlastite organizacije, ladanjskog i kinoklubaškog bavljenja filmom.

I za sam kraj, kakvu poruku imaš za gledaoce Beldocs festivala?

Rekla bih neka prouče program, pronađu svoju mjeru i afinitet, i ako je to samo jedan film dnevno – ta mjera je savršena, a tko ima kapaciteta neka se i predozira, jer program je stvarno odličan.