Rediteljski duo Biljana Tutorov i Petar Glomazić govore o procesu snimanja „Planine“, dolasku na Sinjajevinu i ulasku u intimni svet protagonistkinja.
Dokumentarni film „Planina“ svečano je otvorio Takmičarski program – dokumentarni film na 32. Sarajevo Film Festivalu, gde je pred prepunom salom ispraćen stojećim ovacijama publike i odličnim kritikama. Film stiže sa izuzetnom reputacijom – svetsku premijeru imao je na prestižnom Sandens festivalu, gde je osvojio Veliku nagradu žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film, nakon čega su usledila brojna druga fastivalska priznanja.
Ovo je film sa dve priče, i obe su važne. Jedna je o pokušaju NATO-a da uzurpira vrleti crnogorske planine Sinjajevine, UNESCO-ve zaštićene zone, za potrebe vojnog poligona i pobuni lokalnog stanovništva protiv toga. Druga, koja se polako odmotava i o kojoj saznajemo postepeno kroz povremene škrte razgovore i monologe glavnih likova, jeste o sudbini porodice koja je obeležila živote triju generacija žena. Ovo je, takođe, i film o vezi malog čoveka i velikog prostranstva koje ga hrani, o čvrstoj vezi između ljudi i njihovih životinja, o nežnosti, ljubavi, požrtvovanosti i dobroti.
„Pojavile su se u pejzažu tako snažne, a osjetljive, zanimljive. Njihova drama je postala predložak za film koji sažima puno više od sudbine jedne familije i jedne planine.“
Biljana Tutorov
Kako ste se obreli na Sinjajevini i kako je došlo do susreta između vas i protagonistkinje filma?
Petar Glomazić: Moja vezanost za planine i katunski način života potiče iz djetinjstva i povezanosti sa tetkama, stričevima i ujacima koji su tamo živjeli. Moji roditelji rođeni su i proveli djetinjstvo na selu, pa su se tek kasnije, zbog školovanja, otisnuli u gradske sredine. Te moje seoske uspomene iz djetinjstva od mene su napravile pasioniranog planinara, koji se cijelog života neumorno vraćao tim bajkovitim prostranstvima, fotografisao ih, upijao i bilježio priče ljudi koji tamo opstaju. Kada se 2017. pojavila prijetnja da se taj netaknuti prirodni hram i drevni pašnjak pretvori u vojni poligon, obuzeo me duboki unutrašnji nemir, osjećaj da ga moramo sačuvati ili bar zabilježiti taj svijet prije nego što zaborav prekrije njegove tragove. Ubrzo smo se sa mještanima našli u istoj brazdi borbe za zaštitu planine i njihovog načina života. Iz te zajedničke brige i borbe za opšte dobro, aktivizma bez ikakvih zadrški i kalkulacija, rodilo se duboko ljudsko povjerenje sa Garom i njenom porodicom, ali i sa cijelom stočarskom zajednicom na planini. Umjesto prolazne filmske ekipe postali smo dio te zajednice, a kako Gara i njen suprug Marjan vole da kažu, postali smo njihova proširena porodica.
Biljana Tutorov: Za razliku od Petra ja se plašim visine, iako volim planinu, i on me je poveo na Sinjajevinu baš zato jer tamo nema ambisa, Sinjajevina je kao blago zatalasano more na 2.000 metara nadmorske visine. Njeni metafizički pejzaži su me veoma dirnuli od te prve posjete. Koloristički utisak je veoma jedinstven, čini mi se da su tamo boje drugačije i da se slažu u jednu jedinstvenu paletu tamno rozih, duboko zelenih, zlatnih i sivkasto plavih nijansi. Odmah sam poželjela da snimam film. To je bilo puno ranije. Kada smo se vratili da podržimo lokalnu zajednicu u borbi protiv vojnog poligona, sreli smo Garu i Nadu i počeli da radimo zajedno za planinu i na filmu. One su se pojavile u pejzažu tako snažne, a osjetljive, zanimljive. Nismo odmah znali za njihovu priču, to nije bio triger našeg interesovanja, ali kako to biva u pričama koje su „veće od života“, kako kažu Englezi, i njihova je drama postala predložak za film koji sažima puno više od sudbine jedne familije i jedne planine. Susreli smo se u želji da odbranimo planinu, ali i da snimimo film o njihovom životnom putu.
Veza između Gare i devojčice Nade zaista je posebna. Ne radi se samo o ljubavi, punoj zagrljaja, nežnih reči i toplih pogleda između njih dve, nego i o potpunoj sinergiji između ljudi, životinja i predela. Šta vas je privuklo da uđete u njihov intimni svet i poželite da ga pokažete i drugima?
Biljana Tutorov: Gara je imala potrebu da govori o svom životu i to nam je jasno kazala i pokazala. Od nje smo puno učili, njen je „način“ komunikacije stilizovan, ona govori esencijalno, vrlo je duhovita, sažeta, a slikovita u izražavanju. Posebno nas je zanimao momenat presjeka između političkog i intimnog, jer Gara nosi obje dramaturške linije, u životu i u filmu. Osjetili smo dubinu njihove sudbine, te da ima smisla naći način da se sa poštovanjem iznese u filmu. Osim što ona ima prirodan dramski naboj, reflektuje se u pejzažu, a bila nam je intrigantna rezonanca dvije priče, dvije konsekvence patrijarhata. Zanimalo nas je kako transponovati to nulto stanje emocije, odnosno ispričati bez dodavanja tako da svi osjete dubine koju smo mi upoznali.
Petar Glomazić: Privukle su nas i ta zadivljujuća, stamena snaga i dirljiva nježnost koje opstaju usred veoma surovog okruženja. Željeli smo da kroz film progovorimo o ženskom principu, o toj prećutanoj, a nosećoj konstrukciji našeg društva. Naša istorija je prepuna epskih narativa o ratnicima i junacima, dok su žene kroz vjekove ostajale potisnute u duboku sjenku, svedene na bezimene majke koje rađaju te junake. A zapravo, one su bile i ostale istinski, nevidljivi heroji opstanka. Njihova duboka povezanost sa životinjama i prostorom koji nas hrani otkriva jednu zaboravljenu čistoću i dostojanstvo postojanja. Otvoriti taj skriveni, intimni svijet i ponuditi ga gledaocu kao ogledalo sopstvene čovječnosti bila je naša najveća stvaralačka i emotivna potreba.
Naša istorija je prepuna epskih narativa o ratnicima i junacima, dok su žene kroz vjekove ostajale potisnute u duboku sjenku, svedene na bezimene majke koje rađaju te junake. A zapravo, one su bile i ostale istinski, nevidljivi heroji opstanka.
Petar Glomazić
Obe radnje u filmu odvijaju se sporim ritmom i možda se na prvi pogled čini da se malo toga dešava, ali njegova lepota, kako vizuelna tako i emotivna, neosetno se zavlači pod kožu gledaoca. Nekako tek nakon što ga odgledate sednu na mesto i lični i politički segmenti isprepleteni finim filmskim tkanjem. Posmatranje je očigledno bilo vaš prvi izbor dok ste snimali. Koliko ste intervenisali u smislu podsticanja priče za dramske potrebe?
Biljana Tutorov: Mi nismo intervenisali. Odlučili smo se da dugo istražujemo sa kamerom prostore, svjetla, gestove, sve dok se ne nataloži dovoljno dramskog tkiva. Studirali smo pejzaž, lica, kretanja, počeli da shvatamo Garin i Nadin odnos, likove koji „nedostaju“. Film smo pisali kroz vrijeme, polako razumevajući dublje slojeve i tražili način da se oni osjete bez artificijelnog konstruisanja. Kada pažljivije pogledate, shvatate da nije ni bilo moguće intervenisati kada su u pitanju scene koje nose film. One su se dešavale, a mi smo ih shvatili poslije puno godina zajedničkog života, kada smo već imali pozornicu, atmosferu i jezik filma. Rad na ovom filmu i sa protagonistkinjama počiva na našem moralnom angažmanu, koji nas je uvijek vodio kroz proces i bio prvi i posljednji kriterijum. Željeli smo da za Nadu i film i proces budu osnažujuće iskustvo, a za Garu omaž majci i sestri.
Petar Glomazić: Nikakvo režiranje stvarnosti, niti podsticanje događaja za potrebe kamere za nas nisu bili etički prihvatljivi. Možda možemo govoriti o intervenciji u procesu montaže, u pročišćavanju materijala i traganju za onim zgusnutim trenucima u kojima se svakodnevni rad i usud naših junakinja uzdižu do snage i dostojanstva antičke drame. Ipak, i u tom procesu smo pazili da ostanemo dosljedni autentičnom materijalu.
Naša istorija je prepuna epskih narativa o ratnicima i junacima, dok su žene kroz vjekove ostajale potisnute u duboku sjenku, svedene na bezimene majke koje rađaju te junake. A zapravo, one su bile i ostale istinski, nevidljivi heroji opstanka.
Kada priči pristupite beskompromisno, sa čistim srcem i odanošću istini, ta iskrena emocija pronalazi put do gledalaca na svim meridijanima.
Petar Glomazić
Odanost porodici i rodnoj grudi i neprestana borba koju nekada vodi i zubima i noktima, a nekada naprosto trajanjem i izdržavanjem čine Garu likom koji je lako razumeti, nezavisno od toga iz kakve sredine dolazite. Da li je u tome tajna uspešnog festivalskog života „Planine“?
Petar Glomazić: Mislim da je tajna u tome što se film ne bavi površinskim političkim klišeima, niti lokalnom egzotikom, već dotiče samu srž ljudskog udesa. Kada se zagrebe ispod kulturoloških i geografskih razlika, svi mi nosimo iste rane, iste strahove i istu potrebu za ljubavlju, pripadanjem i pravdom. U vremenu u kojem živimo, gdje nas mediji zapljuskuju agresivnim, bučnim i kratkotrajnim stimulansima koji obezljuđuju, „Planina“ nudi sasvim drugačije iskustvo. Ona daje gledaocu dragocjen prostor i mir da zastane, da osjeti, prodiše i suosjeća. Kada priči pristupite beskompromisno, sa čistim srcem i odanošću istini, ta iskrena emocija pronalazi put do gledalaca na svim meridijanima.
Biljana Tutorov: Ja sam i dalje svaki put iznenađena i ne znam u čemu je tajna. Plašim se i da puno razmišljam o tome da ne bih zapala u pokušaj da ponovim nešto slično u narednom filmu. „Planina“ je tačno onakav film kakav smo željeli, to me čini srećnom. Volim da verujem da ako sebe kao reditelje usrećimo i odemo do kraja projekta kojem smo posvećeni, to osjete i drugi. Nas dvoje smo uživali kroz proces i sarađujući, iako je bilo veoma naporno, i mentalno i fizički, snimati tokom sedam godina. Naravno, pored nevjerovatnih protagonistkinja, u film je ugrađen talenat fantastične autorske ekipe, prije svega naše direktorke fotografije Eve Kraljević, montažera Geogea Cragga, dodatne montažerke Catherine Rascon, kompozitora Draška Adžića, violončelista koje je okupio maestro Aleksandar Latković – prvo violončelo Beogradske Filharmonije, i na kraju dizajneri zvuka Julij Zornik i Samo Jurca, kao i kolorista Emil Svetlik. Osim njih, tu su i brojne kolege sa kojima smo puno razgovarali, konsultovali se, koji su gledali verzije montaže i bodrili nas. Veoma smo zahvalni na ovom iskustvu – film je trag svega što smo proživjeli tokom zadnjih sedam godina.
Izvor: Sarajevo Film Festival (sff.ba)
