Stišaj se da bi se čuo.
Glasno se smejemo, glasno i pričamo, glasno se svađamo, glasno su svi okolo nervozni.
I tako, ciklično praktično plovimo kroz dane.
Ej, decembar. Ukrasi, jelke, Nova godina, planovi, tektonske promene.
Sve nekako u najboljem redu i u skladu. Skladu čega? Skladu sopstvenosti ili skladištu svih događaja prethodne godine?
Skladište bez filtera ili ja to tek učim da se uskladim?!
Toliko modifikacija i značenja reči sklad. A, gde je koren?
Gde smestiti početak i kad, u stvari, počinje kraj? Kao što rekoh, ciklično.
Ops! Hajde da se malo iz vrtloga vratim u početak.
Ko smo? Gde smo? Koja ćemo saznanja o sebi poneti u Novu godinu?
Koje obrasce isceljujemo? Koje ostavljamo iza kao nepotrebne?
Dokle li smo, samo, stigli u ovoj galaksiji?
I dok pijem svoj flet vajt, gledam decembarsko jutro koje je osvanulo.
Manjak snega, višak magle. Putujem u mirise.
Toplo ka sebi, previše kritički ka svetu oko sebe, pokušavam u sebi probuditi onu staru Keri Bredšo, sa istančanim ukusom. Da li je imam, uopšte, više?
Toliko toga bih rekla, toliko karaktera sročila u misao. I rodila se nanovo.
Naučila bih, danas, neki novi jezik. Osvanula umotana u šal od kašmira, u nekom novom gradu koji čeka da bude otkriven. Ili ja to, možda, samo otkrivam sebe nanovo?!
Pišem, da bih na kraju teksta saznala. Kao i obično – ovaj večiti kontraš mora unatraške proživeti proces. Ne može iskustvo, pa pouka. To je previše običnosti.
Mora tu malo veštičije magije, mora malo i gledanja kroz teleskop sa neodgovarajućim okulusom. Jer, kako drugačije?! Sasvim prirodna stvar, maštati kakvi su ljudi tamo negde van granica ove male Zemlje. Ili smo samo mi mali jer nas previše guta ego?
Pratiti trendove ili ih postavljati? E, u vezi s tim skoro čuh dobro pitanje?!
Šta je danas normalno? I ko propisuje okvire normalnosti? Jer, Boga mi, meni se ovde dosta stvari ne poklapa iako se uklapa u okvire!
Za kraj ove tirade reči koja iz mene ispaljuje artiljerijski preciznu paljbu napolje, želim poslati poruku u Laponiju.
Dragi Deda Mraze, iako imam previše godina, i dalje ti ostavljam pisamca ispod jelke i verujem da postojiš.
Želim da ti se zahvalim na ovoj godini. Na svemu što je bilo, na svemu što je prošlo.
Želim ti reći da sam, sve u svemu, pored preteranog razmišljanja jedna zahvalna žena, koja se trudi biti najbolja verzija sebe. Ne uspeva mi uvek, ali vajbujem i sa greškama.
Prihvatam biti sve što me čini ovakvom kakva sam, volim godine koje su mi date.
Volim i tvoje irvase. I, nekako, pored svega, osećam da idem ka miru.
Srećna sam što napokon prihvatam proces sazrevanja. I pored svega što je ova godina iznedrila, a Boga mi, bilo je svega i svačega, osećam da nisam ista osoba.
Za narednu godinu poželela bih da su svi koje volim srećni, da ljudi više veruju da postojiš.
I da vidim Istanbul.
I da ima više ljudi koji vole, a manje onih koji žele da komšiji pocrkaju krave.
Da manje osuđujemo, više krećemo od sebe. Volela bih i da su mi mama i tata srećni.
Da lakše nosimo našu bol i iz nje učimo ne ponavljajući greške, da biramo sto za kojim ćemo sedeti. Da se dobro udvostruči!
Da su deca u svetu sita. Da je i moj mališa najsrećniji dečak na svetu. I malo više para, ako ćeš iskreno.
Sve ostalo što se desi, verujem da je negde već zapisano i određeno mojim postupcima i izborima koje pravim srcem.
Još jednom, zahvalna sam ti na svemu i šaljem ti dobru energiju da sve poklone doneseš na vreme. Mada, znam da hoćeš. Održava me ta vera u krajnje dobro. Jer uvek bude.
Srdačno tvoja,
Teodora
Autorka naslovne fotografije: Ilma Gudžević
