Pravdo, praistorijo

Pravda.

Pravo. 

Pravosuđe. 

Pravilno. 

Pravično.

Pravi. 

Pravdoljubivi

Praistorija, da li su ove reči otišle u nju?

Sve više suočeno se svakodnevnim nepravdama i nelogičnostima koje se odigravaju na globalnom nivou, svako iole empatično biće ne može a da se ne zapita:

Kada smo kolektivno odabrali pogrešno skretanje? Gde je pravda kada se na naša mala pleća slomi svaka politička odluka? Da li čovek može da se održi u svojoj čednosti i koreknosti kada mu nepravda i tragedija non-stop lupaju na vrata, želeći znoj, suzu, krv?

Zašto iza svakog lepog trena vest sleti kako se negde nešto olupalo, prolilo, slomilo u ambis besmisla, gonjeno zlom koje smo „grupno birali“. Dok smo pevali, igrali, svirali, nismo ni snivali da u stvari ništa nismo birali, samo smo se klanjali i klimali ne bi li oni imali. 

Kada je čovek pognuo glavu i rekao: „u redu je dok se meni ne događa, dok moje ne pogađa“? Da li je tu odabrao onaj hororistični Wrong Turn i pustio porodicu strave da mu cepa društvo koje je poveo sa sobom? Sve dok je on poslednji preživeli, to je u redu. Da li nas je Final Girl kompleks doveo do članske karte koja nama donosi novac i nezasluženu titulu, dok se na naše sugrađane ruši teret planine nepravde i vodi ih u Had.

Da li mu je grumen zlata zasijao pred očima i oslepeo vid? Slep ne vidi zmaja na samotnom Ereboru. Dok čudovište skladišti svoje obilje, slepac nosi kamen koji baca u oko poštenog, zgnječenog, presečenog. Seče rečima, činima, delima – sve za neman koja će i njega spržiti, proždreti, svariti, ne bi li ga na kraju pretvorila u izlučevinu koja i sama vremenom postaje samo još jedan kamen, obojen da oslepi, zavadi, podvali… Kada je prvi čovek tačno dozvolio da se svede na sranje, te da u isto uvuče ekipu iz škole, s faksa, s plesa, iz parka? Dokle će na svoje životne saputnike bacati ljagu i svom ognjenom „čuvaru“ uvećavati snagu?

Kako mala leđa da se brane? Da sagrade brane, da pronađu hrane, vidaju rane, kad ne znaju s koje kamen leti strane.

Da li da otvore vrata i izađu iz kuće strave? Da poplave ulice energijama svetle strane, da oteraju crne vrane, povrate sunčane dane, daju srcu ljubavne hrane. 

Da li da zagrle svoje drugare i pokažu ljudima šta su stvari prave? Da uđu u najlepše kanale, da budu gondolari ljubavi koja čisti strvinare i pravi od njih oštrovidne sokole koji će ih spoznati kao prijatelje stare. Pa da se zajedno vinu u orkane koji ruše barikade zmajeve garde i pesmom zajedništva prizivaju druge ptice slobodnoletačice da krilatoj guji naprave zasedu i vrate stvari što sjaje nekvarljivim bićima na strani stare dobre pravde.

Da se pravda smeši.

Tamo gde moćan nemoćnog teši.

Gde bogat siromašnog hoće bede da reši.

Tamo gde sit na golemoj gozbi gladnog hrani.

Gde su porota i suci na istinitoj strani.

Tamo gde pismen uči ovog što ne zna da piše.

Gde dobro uči zlo da voli i ljubavlju diše.

Gde gazda u kuće sklanja beskućnika sa kiše.

Tamo gde se pravedan neće bojati korumpirane niše.

Gde mali Kalimero ne šizi više.

Sad živi u svetu gde pravda poglavlja slaže.

Ne da onom što laže da nam oči maže.

Ne da onom što krade da pobegne od lica njenog na plaže.

Ne da onom što ubija da slobodno živi i tuđi život upija.

Kada se sve ovako složi, onda čovek može brigu da odloži, da dane srećno živi u miru i ritmičnoj tišini, sa milima u blizinu, oklolini, da pobegne taštini… da u zdravlju poživi, jer se bolest rađa u tmini, a on je sada na čistini. 

Jer tako prelep, autentičan, uzor – čovek posta dete pravde.

Luka Binićhttps://vajbmagazin.com
Televizijski i online novinar sa višegodišnjim iskustvom u digitalnim medijima. Osnivač i urednik više online magazina, a trenutno na čelu projekta Vajb Koncept. Kreativac, filmofil, ljubitelj umetnosti i lepih stvari. Veruje u lični rast, autentičnost i pravičnost kao ključne vrednosti. Preduzetnik, inovator i neumorni tragač za inspiracijom.