U beogradskom špicu, dok izlazim 27E da presedam kod Divljana, misao mi se javi. Haotična, a sasvim normalna.
Kaže: baš je gužva.
I odmah rodi drugu misao – da mi je dan prepun obaveza, a već kaskam.
Ta misao dobije svoje dete, koje otvara mejl i javlja da je stiglo još zadataka.
Zatim se pojavi četvrta, već paraunuče, što histeriše da ništa ne stižem.
Sve ih redom uspavam, kao nervoznu decu posle predugog dana, pa nastavljam da gledam gde li je 95.
Na slušalicama svira „Ono najbolje”, a u glavi – reč normalizacija.
Sad bih da pišem, al ne stižem.
Kada je postalo normalno da, jureći svoje snove bez prestanka, ne stižeš da ih uhvatiš baš onda kad su tu?
Normalno je sada i da tri sata svakog svog dana gubiš u gradskom prevozu, a nekad si za tri puta manje para živeo u centru, gde je sve bilo nadohvat ruke.
Tri sata, toliko tekstova. Napisanih, objavljenih, pročitanih.
U nekom paralelnom univerzumu.
Ovde ne.
Da li stvarno dajem svoj masksimum?
Ili moj vrhunac jedu gradske gužve, porobljeni parkovi, poneki nedobijeni konkurs, preskočen red, promašena ulica ili neprestano traganje za mestom u kom je ostalo vajba nekadašnjeg Beograda?
Da se tamo slijem, da novu priču rodim…
Zato sada pišem, retroaktivno.
Reč je već pobledela, negde u limbu mojih misli, al se opet vrati onda kada videh ostale „normalnosti” od kojih bi nekadašnji, svakodnevni čovek poželeo sve sem da ga normalnim zovu.
Standard.
Od kada se tako zove loše obojena slika, gaženje partnera u plesu, vožnja u suprotnom smeru, pišanje na javnom mestu, krdo stoke nasred grada, bez kakaa čokolada?
Kad se nekom tako snilo, ono što nije bilo da postane pravilo.
Da ko drugom jamu kopa, u toj jami ne završi.
Da se strpljen sunovrati, a ishitren blagodari.
Da lasta odleti na sever jer je tamo znak za jug.
Da onaj što je drug postane sumanut.
Da za tvoje dobro slušaš loše stvari.
Da ti novčanik cepaju razni strvinari.
Da ti decu zovu – izdajnici mali, a da lažov bude patriota pravi.
Kad je čovek tačno zasadio seme, a da mesto ploda nikne samo breme?
Kad je žena majka rešila da bude, a dete da daje među dvorske lude?
Kad je ratnik nekadašnji, snaga mu u krvi, stao ispred dece da ih ne bi jeli crvi?
Kad je profa stari učeniku reko – nemoj, bre, da učiš da bi bio neko?
Da li si ikad snio, da će tebi mio podleći tuđoj priči da si ološ bio?
A struka? I kod nje je bruka.
Lekovima kljuka, ne zbog dara nego para, za lica pravna a ne stara.
Od novinarskog oštrog pera osta pravom sudopera.
Da za šankom dane broji, maštajući o zlatnoj Pulicerovoj boji.
Čim se dripac onomad diči, sada je u prajmtajm priči.
Uniforme što se nekad zvaše, sada ih vežu za neke batinaše.
Onaj koji sadi, sada po njivama, plaća zakup onom što mu dete gnjavi.
Nastavnik što se nakad zvaše, ostade bez plate da ga nevaspitani šarlatani mlate.
U fotelji sedi što ništa ne vredi.
Umesto da uči, đak će sad od muke da krene sa drugom u šetnju pod ruke.
Šetajući tako po blatu kiši, plaziće se ovoj normalizovanoj niši.
Ona će da pukne od bruke i muke, vezaće njegove malene ruke.
Al vezanih ruku, pravo on će stati, reći će im – nisu ovo Emirati.
Neće više dati onom što hoće čast da plati, da mu uzme vreme što neće da vrati.
Neće više hteti da popušta starleti što mu knigu piše o jutarnjoj seti.
Neće više hajati šta će komša reći, što je sinoć menjo kanal – prvi, drugi, treći…
Neće se ni stideti ko li će ga videti, jer on posnosno šeta ulicama sveta.
Nepravda mu samo smeta. Al nju će da zgazi na biciklističkoj stazi.
Čak i da mu oči vežu, knjigu on u glavi ima, što se sama piše.
Sad mu ni vreme ne treba više.
Jer je bliže, i bliže, i bliže.
Toplo.
Toplo.
Gori.
Zapaliće svojim svetlom nemoralnost, što joj istoznačnost postade normalnost.
