Nebojšu Slijepčevića publika Sarajevo Film Festivala već dobro poznaje. Njegov dokumentarni film „Srbenka“ nagrađen je Srcem Sarajeva 2018. godine.
Prošle godine gledali smo i kratki igrani film „Čovek koji nije znao da ćuti“ koji je ovenčan mnogim priznanjima – osvojio je Zlatnu palmu, Evropsku filmsku nagradu i nagradu Francuske filmske akademije Cezar, a bio je i kandidat za nagradu Oskar.
Ove godine Slijepčević se vraća u Sarajevo sa dokumentarcem „Crveni tobogan“, a u razgovoru koji prenosimo otkriva kako posmatra društvene sukobe, šta ga intrigira u ljudskoj prirodi i na čemu trenutno radi.
Očigledno je da ste izvanredan posmatrač društvenih i političkih zbivanja i da u njih rado upirete kameru. Koliko vas kao umetnika intrigiraju ljudsko zlo i ljudska dobrota?
Zapravo me najviše intrigira ono što je između ta dva ekstrema. U gomili proturječnih informacija danas je često teško prepoznati tko je na strani dobra, a tko na strani zla, i većina ljudi dezorijentirano glavinja u pokušajima da se odredi. Ali dobro i zlo ponekad su stvar vizure. Čvrsto vjerujem da je većina ljudi na strani dobra, samo imaju veliki problem pronaći gdje se ta strana točno nalazi. Stvarnost je rijetko crno-bijela, i upravo mi je najzanimljivija ta potraga za smislom među beskrajnim nijansama sive.
Ove godine dolazite sa filmom „Crveni tobogan“ koji je nastajao godinama. Počeli ste da snimate sukob između građana Travnog i lokalnih vlasti oko uzurpacije kvartovskog parka još 2006. godine, nastavili da pratite slična dešavanja u drugom zagrebačkom kvartu, Trnjanskoj Savici, od 2013. do 2018, a film je završen ove godine. Nemoguće je oteti se utisku da se slična zbivanja, obojena političkim bojama i ukorenjena u našoj prošlosti, odvijaju i ovog trenutka u mnogim gradovima u regionu. Jesu li vas široka primenljivost i velika mogućnost prepoznavanja nagnale da konačno zaokružite ovu priču u film?
U zbivanjima u parku na Savici prepoznao sam brojne silnice koje upravljaju našim društvom u cjelini. Taj park može se promatrati kao umanjeni model Hrvatske. Iako se glavna radnja filma zbiva prije 8 godina, u Hrvatskoj se ništa bitno nije promijenilo. Isto je društvo, isti su akteri, samo su sukobi u nekim drugim parkovima. I, s obzirom na sličnost država u regiji, nije čudno da je cijela situacija vrlo prepoznatljiva i gledateljima u susjednim zemljama. U filmu vidimo plaćene „aktiviste“ koji ni ne znaju za što protestiraju. Nakon premijere u Zagrebu jedan od gledatelja iz Srbije prozvao ih je „ćaciji, verzija 0.1“.
Imate li „u džepu“ još započetih filmova sa kojima vas možemo očekivati na Sarajevo Film Festivalu narednih godina?
U pripremi sam svog prvog dugometražnog igranog filma, adaptacije romana „Črna mati zemla“ Kristijana Novaka.
Izvor: Sarajevo Film Festival (sff.ba)
