U kragujevačkoj Aleksić galeriji savremene umetnosti, tokom oktobra, aktuelna je izložba „Pozornica apsurda“, koja se zatvara u subotu, 25. oktobra. U pitanju je postavka koja čini svojevrstan umetnički dijalog između radova vajara Marka Crnobrnje i slikara Mirze Čizmića.
Izložba donosi snažnu umetničku poruku o figuri kao jeziku otpora i mestu suočavanja sa svetom, prostoru u kojem se prepliću nežnost, nasilje, ironija i apsurd. Marko Crnobrnja predstavlja svoje prepoznatljive drvene skulpture, postavljene u galerijskom prostoru kao scenske mikrodrame, na stolovima, stolicama i improvizovanim postamentima. S druge strane, Mirza Čizmić kroz dinamične, groteskne i simbolički nabijene slike istražuje paradokse savremenog sveta.
Povodom ove izložbe razgovarali smo sa Mirzom Čizmićem, koji već nekoliko godina svojim radovima privlači veliku pažnju kako domaće, tako i svetske javnosti. Rođen 1985. godine u Sarajevu, Čizmić je vizuelni umetnik čiji se stvaralački put proteže od ranog školovanja u Bosni i Švedskoj do usavršavanja na Akademiji likovnih umetnosti u Helsinkiju, gde je diplomirao i završio master studije slikarstva. Danas živi i radi u Helsinkiju, a njegova umetnička praksa oblikovana je složenim iskustvima migracije, tranzicije i identitetskog traganja, koje prevodi u univerzalni vizuelni jezik.
U kojoj meri su savremeni društveni i politički apsurdi inspirisali Vaš rad?
Savremeni društveni i politički apsurdi igraju značajnu ulogu u mom radu, ali ne u direktnom ili propagandnom smislu. Oni su više okidači za promišljanje. Kroz figuru i scenu pokušavam izraziti nelogičnosti, kontradikcije i nesigurnosti vremena u kojem živimo.
Moji radovi ne nude odgovore, već otvaraju prostor za introspektivno čitanje i kritičko promišljanje – ponekad s dozom humora i ironije, a ponekad jednostavno kao emocionalni krik. Na taj način apsurd postaje ne samo inspiracija, već i sredstvo komunikacije s publikom.
Naziv izložbe je, reklo bi se, inspirisan radom Vas i Marka Crnobrnje, ali šta je ono što Vam je u seriji radova prikazanoj u Aleksić galeriji posebno značajno?
Ono što je meni posebno značajno u seriji radova koje sam prikazao jeste dijalog koji se uspostavlja između mojih slika i Markovih skulptura, prostora i publike.
Svaka slika u toj seriji nosi svoj unutrašnji narativ, ali istovremeno traži odnos s drugim radovima i okolinom, stvarajući situacije u kojima se figura i forma neprestano nadopunjuju. Za mene je najvrijednije to što radovi otvaraju prostor za interakciju i introspektivno čitanje, omogućavajući publici da pronađe sopstvene priče i osjećaje unutar scena koje Marko i ja prikazujemo.
Da li biste izdvojili neki rad sa izložbe kao ključni , kao tačku oko koje se ostali radovi „vrte“ ili gravitiraju?
Rekao bih da postoji nekoliko radova koji na neki način nose izložbu, ali ako moram da izdvojim jedan, to bi bila slika koja se zove „Kralj lavova“.
U njoj su sabrane sve teme koje me već duže vrijeme prate, a to su odnos čovjeka i sistema, ideja gubitka i pokušaj da se pronađe smisao u apsurdu svakodnevice.
Koliko Vam je važna reakcija publike? Da li pri radu razmišljate o tome kako će gledalac „čitati“ Vaše slike i odnose među njima?
Dok radim, ne razmišljam o tome kako će neko tumačiti sliku i više sam fokusiran na to da budem iskren prema sebi. Kada bih previše mislio o publici, vjerovatno bih izgubio spontanost.
Ali, s druge strane, drago mi je kada publika reaguje, kada uđe u dijalog s radovima, čak i ako su reakcije različite.
Nerijetko ljudi u mojim slikama vide stvari za koje ja nisam ni svjestan, i baš u tom trenutku rad počinje da „živi“ van mene.
Postoji li umetnik, pravac ili teorija koji su posebno uticali na Vaš umetnički izraz?
Ne bih mogao izdvojiti jednog umetnika ili pravac koji je presudno uticao na mene. Moj izraz se formirao kroz vrijeme, pod uticajem različitih autora, iskustava i životnih okolnosti.
Blizak mi je savremeni figurativni izraz, naročito oni umjetnici koji kroz svakodnevne prizore i figuru uspevaju da govore o dubljim, često neugodnim temama.
Ako bih ipak morao pomenuti nekoga ko je imao poseban značaj za mene, to bi bio Dženan Hadžihasanović, jer mi je pokazao da slikarstvo može biti i lično i društveno angažovano u isto vrijeme.
Pored umjetnosti, na mene snažno utiču i književnost, film i muzika – sve to na kraju pronađe svoj put u slike, ne kroz citat, već kroz atmosferu i osećaj.
Kada biste ovu izložbu opisivali nekome ko je nikada neće videti, šta biste mu rekli da propušta?
Zapravo, ja bih samo rekao, kako bi mi u Bosni rekli: „Dođi na izložbu i probaj da se neibretiš.“
Živite u Helsinkiju. Možete li da nam opišete prednosti života u Finskoj za jednog umetnika?
Finska je jedna predivna država s nevjerovatnim senzibilitetom prema umjetnosti i kulturi. To je mesto gdje umjetnici, bez straha za egzistenciju, mogu posvetiti svoj život isključivo umjetnosti.
Iako ni tamo materijalni položaj umetnika nije visok, oni predstavljaju Finsku i njeno su najjače „oružje“ za kulturnu i društvenu ekspanziju.
Razrađen stipendijski sistem omogućava umjetnicima da apliciraju za različite grantove, razvijaju se i aktivno doprinose kulturnom životu i društvenom diskursu. Država ulaže u obrazovanje, kulturu i internacionalnu vidljivost umjetnika, što stvara prostor za njihov rast i razvoj.
Često čujem da su „sjevernjaci hladni“, ali iz mog iskustva to nije tačno. Finci su solidarni, umereni i većina njih nije sklona korupciji. Upravo ti elementi čine finsko društvo onakvim kakvo ono jeste.
Vaš rad uveliko ima veliku vidljivost i međunarodnu reputaciju. Čime biste se pohvalili našim čitaocima?
Ako sebe neću pohvaliti, ko će me onda pohvaliti? Šalim se, naravno.
Istina je da sam imao mnogo sreće u svojoj umjetničkoj praksi, ali radije ne bih govorio o svojim „uspjesima“, ma šta oni značili. Mogu samo reći da mi je drago što sam postao jedan mali deo likovne scene u Srbiji.
Želio bih javno zahvaliti Aleksić galeriji na izuzetnom radu i gostoprimstvu koje nesebično pruža. Nadam se da društvo i sistem mogu shvatiti koliko je važno njegovati ljude poput Dejana Aleksića, slične entuzijaste i posvećene ljude iz sveta kulture.
Bez njih, naše društvo, kad kažem „naše društvo“ mislim na region, osuđeno je na mrak koji će biti teško ponovo osvijetliti.
Autor naslovne fotografije: Slavoljub Radojević.
