Rediteljka Hana Jušić dolazi u Sarajevo sa filmom „Bog neće pomoći“, koji priča o neobičnoj Čileanki koja početkom 20. veka dolazi u izolovanu zajednicu čobana u hrvatskim planinama tvrdeći da je udovica njihovog brata koji je emigrirao. U pitanju je drugi dugometražni igrani film rediteljke, nakon vrlo uspešnog prvenca „Ne gledaj mi u pijat“, prikazanog u Sarajevu pre osam godina.
„Bog neće pomoći“ bio je deo Takmičarskog programa 31. Sarajevo Film Festivala na kom je imao i regionalnu premijeru, a film je osvojio i priznanje za promovisanje rodne ravnopravnosti, naglašavajući snagu Hane Jušić da kroz priču istražuje ne samo istorijske, već i savremene društvene teme.
„Bog neće pomoći“ je vaš drugi dugometražni igrani film. Nakon vrlo uspešnog prvenca „Ne gledaj mi u pijat“, prikazanog u Sarajevu pre osam godina, kako vam je tekao proces rada na ovom filmu?
„Ne gledaj mi u pijat“ imao je dosta bogat festivalski put, no u cijelom sam se procesu pomalo izgubila i iscrpila. Činilo mi se – „ok, sad sam napravila taj film i njime rekla sve što sam imala reći, to je to od mene“. Bojala sam se krenuti pisati nešto novo, a filmovi koje sam gledala putujući po festivalima nisu me inspirirali. Činilo mi se da svi pričamo iste ili barem slične priče i da ih sve mogu predvidjeti čim film počne. Tako da sam tek negdje 2018. ponovo krenula pisati, a htjela sam da to bude nešto skroz drugačije od svega što sam dotad radila, htjela sam napraviti meditativan i stilski zahtjevan film s elementima vesterna.
Film ste razvijali na Torino ScriptLabu i na Cinéfondation rezidenciji. Kakva su bila ta iskustva i koliko su pomogla da oblikujete film od početne ideje do završne verzije scenarija
Torino ScriptLab mi je bio zaista iznimno koristan, najviše zbog mentorice Francoise von Roy koja me, što je rijetkost među mentorima na takvim radionicama i među skript doktorima općenito, poticala da scenarij ne stavljam u oprobane šablone, da ga ne činim „ispravnijim“, da se usudim napraviti film kakav sam krenula pisati. Tjedan dana nakon što sam došla na Cinefondation u Parizu počeo je vrlo strogi lockdown u kojem sam s pet potpuno nepoznatih ljudi provela dva i pol mjeseca zatvorena u stanu. Tako da je to iskustvo bilo puno sličnije Big Brother kući nego umjetničkoj rezidenciji.
Radnja filma smeštena je na početku 20. veka. Šta vas je privlačilo tom istorijskom periodu kao vremenu radnje filma?
Studirala sam engleski i jako voljela viktorijansku književnost, a uvijek sam voljela i filmove Džejmsa Ajvorija. Tako sam se počela baviti idejom zašto ja ne bih napravila kostimirani film, naravno u povijesnom kontekstu vlastite zemlje. Osnovna polaznica u glavi bio mi je prizor žene u crnom kako luta nekim vrletima, po uzoru na Ketrin Ernšo iz „Orkanskih visova“. Tako sam je smjestila u dinarski kraj, jer mi je ideja transhumantnog stočarstva gdje pastiri provode ljeta izolirani u planini narativno vrlo intrigantna.
S obzirom na vreme radnje filma, kako ste sproveli istorijsko istraživanje tog perioda?
Kombinirala sam stručnu literaturu, etnografska kazivanja i književnost, ali ono što me najviše inspiriralo su razgovori sa starijim ljudima iz tog kraja o njihovom djetinjstvu ili obiteljskim predajama. Tu sam zaista pronašla scene koje sam izravno uključila u film, a i pastirski život mi je postao bliži i opipljiviji. Moja snimateljica Jana Plećaš, kostimografkinja Katarina Pilić i ja proveli smo nekoliko dana na Dinari s dvojicom pastira, bez struje i vode, odlazeći s njima na ispašu i provodeći večeri u kolibi dok vani zavijaju vukovi. Inače imam dojam da sam sve u životu naučila iz knjiga; nakon ovog istraživanja naučila sam cijeniti življeno iskustvo.
Terezu, protagoniskinju filma, igra čileanska glumica Manuela Marteli. Šta vam je bilo najvažnije pri izboru glumice koja će tumačiti ulogu Terese?
Manuelu sam vidjela još 2018. u filmu „Valparaiso“ Karla Sironija i ona je direktan povod zašto sam počela pisati film s glavnom junakinjom Čileankom; odlučila sam pisati ne misleći o tome hoće li se to ikada moći ostvariti, što je možda dobar savjet za scenariste, jer možeš biti slobodan i vidjeti što te autentično zanima. Kasnije je lakše rezati neizvedive stvari, kad ideja ojača u slobodnom okruženju. Budući da je Tereza nastala iz Manuele, a ne obratno, mogu reći da me privukla njena snaga, drčnost i neko zanimljivo divljaštvo u dječačkom tijelu.
S obzirom da je strankinja, Terezin dolazak donosi dozu prijetnje i nemira u zajednicu. Kako ste gradili ostale likove u odnosu na Teresu?
Bilo mi je bitno izgraditi likove koji se dobro snalaze u tradicionalno patrijarhalnom sustavu, kao i one koji su autsajderi u tom opresivnom društvu. Jednima je Tereza prijetnja i potencijalno disruptivni element, dok je Iliji i Mileni, svakome na svoj način, Tereza simbol potencijalnog bijega i spasenja. Oni su u svojoj vlastitoj zajednici stranci i Teresa kao strankinja koja priča drugim jezikom i dolazi iz mraka, bez korijena i ikog svog predstavlja šansu da je drugačiji svijet moguć, i to je zapravo neki pokretač čitave radnje.
Jezička barijera igra veliku ulogu u filmu. Kako ste upravo to iskoristili da biste stvorili odnos između glavnih junakinja koji je, usprkos toj barijeri, od početka pun razumevanja?
Jezik mi je bio iznimno bitan jer sam htjela istražiti komunikaciju i građenje emocionalne bliskosti bez jezika, htjela sam vidjeti kako Tereza i Milena i Tereza i Ilija upisuju jedni u druge, kako zrcale jedni druge, kako se istodobno osjećaju, ali i grade iluzije jedni o drugima. Također, htjela sam istražiti i nepoznavanje jezika kao osjećaja koji emigrantu budi nesigurnost i stavlja ga u inferiornu poziciju, kako se lako ljude jezikom alijenizira i od njih stvara prijetnju.
Godine 2009. bili ste deo Sarajevo Film Festivala u sklopu Sarajevo Talents. Šta najviše pamtite iz tog iskustva?
Pamtim kako sam bila mlada i kako sam tek otkrivala suvremene art filmove. Sjećam se kako smo te godine gledali „Crnce“, prvi hrvatski film koji sam u kinu gledala s velikim ponosom, kako sam slušala masterclass Jorgosa Lantimosa i mislila – ovo je moj idol, kako sam gledala filmove „Parque via“ i „La nana“ koji su u meni rodili veliku ljubav prema latinoameričkom filmu. Sonja Tarokić i ja već smo tad krenule smišljati naš film „Pametnice“ koji smo snimile u sklopu projekta Sarajevo Grad Filma i meni je to do dan danas najduhovitiji i najdraži film koji sam snimila.
Izvor: Sarajevo Film Festival (sff.ba)
