Prvi film Bojana Stojčića „Hope Hotel Phantom“ oduševio je publiku Sarajevo Film Festivala i predstavio ovog mladog autora čiji rediteljski rukopis pleni kreativnošću, emotivnim nabojem i ličnim pričama. Na 31. Sarajevo Film Festivalu biće prikazan njegov novi rad „Steel Hotel Song“.
U razgovoru koji prenosimo, Stojčić govori o motivima hotela, patriotizmu, tišini industrijskog kolapsa, ali i o ulozi nežnosti i humora u savremenoj umetnosti.
Film je samo jedno područje vašeg umetničkog zanimanja. Ipak se već drugi put u filmu bavite hotelom. Šta je to u hotelima što vas intrigira?
Nakon prvog filma „Hope Hotel Phantom“ koji sam snimio u Dejtonu gdje je ispregovaran mir, ali i definisana današnja bosanskohercegovačka stvarnost, motiv hotela mi je postao jako interesantan kao sinteza javnog i privatnog, ali i prolaznog i stalnog. Ako je „Hope Hotel u Dejtonu“ bio mjesto uspostavljanja dejtonske stvarnosti, Hotel Internacional u Zenici mi je jasan prikaz njenog odvijanja. Kao umjetniku veliki dio posla mi je putovanje, tako da po različitim hotelima i smještajima imam dosta prilika promišljati ove motive.
Patriotizam kao tema, ili podtema, veoma je prisutan u filmu. U zapuštenom, propalom hotelu preostali radnici brinu o onome što je od njega ostalo. Na stadionu preko puta navijači urlaju navijačke pjesme. Šta je ovdje veći patriotski čin?
Hotel Internacional u vlasništvu Željezare Zenica, nekadašnjeg industrijskog giganta, nakon djelomične privatizacije ostao je nefunkcionalan, ali u vlasništvu radnika. Željezara Zenica na svom vrhuncu je zapošljavala 24.000 radnika, skoro duplo više ljudi nego što stane na stadion Bilino Polje koji se nalazi preko puta Hotela. Meni se učinilo da su patriotske pjesme koje huče sa stadiona idealna protuteža tišini Hotela i ugašene industrije. Stvar nije samo klasna, već je i generacijska: radnici koji čuvaju Hotel uglavnom su ljudi pred penzijom, dok su ljudi na stadionu uglavnom mladi muškarci, generacija njihove djece. Patriotizam može biti svašta, naravno performativan, zabavan i šaren je na fudbalskoj utakmici, ali tihi patriotizam je zaštita prirodnih resursa i radnika jedne zemlje od nasrtaja velikog kapitala izvana.
Vaša moć opservacije je izuzetna. Koliko je samo ljudi, ako nikad pre ni posle onda idući na utakmicu, prošlo pored hotela a nikome nije palo na pamet da svrati, da vidi šta se unutra dešava. Šta je vas nagnalo da uđete?
Sa ekipom Galerije savremene umjetnosti Manifesto iz Sarajeva radio sam na postavci umjetničke instalacije čiji je centralni komad bio moj film „Hope Hotel Phantom“. Za potrebe instalacije, rekreirao bih hotelske interijere u galerijskim prostorima, pokušavajući posjetitelje uvući u prostor privremenosti hotela. Galerija Manifesto je kontaktirala Hotel Internacional da posudimo neke komade namještaja i jednom kad smo se zatekli tamo da odaberemo namještaj, te vidjeli o kakvom se interijeru radi, situacija je bila jasna. Mislim da smo isti dan imali ideju i plan snimanja filma.
Niste nas navikli na ovoliku tugu u vašim delima. Izvedba pesme (uzgred, ko je gospodin koji je izvodi?) u praznom hotelu slama srce. Gde je utekla vaša karakteristična duhovitost?
U svojim radovima često koristim humor jer mislim da može biti jako koristan emancipacijski alat. Daje mi mogućnost da predodređene pozicije drugosti preokrenem u svoju korist, ali ipak humor mi nikada nije svrha rada, već alat. U radu „Steel Hotel Song“ fokus mi je bio na dvije pjesme. Prva pjesma, koja dolazi izvana, sa stadiona, zapravo je horsko pjevanje patriotske teme. Pjesma koja se desila unutar hotela, a koja naravno nije planirana, je nježna, ljubavna. Pjeva ju bivši uposlenik Željezare koji je u Hotel došao da gleda utakmicu sa krova, ali prisustvo ekipe filma ga je inspirisalo da nam nešto i otpjeva. Rekao bih da je umjetnički alat korišten u mom filmu, kao i u gospodinovoj pjesmi nježnost; danas izrazito subverzivna pojava. Nježnost se naravno čini tužnom, jer je toliko rijetka, ali mislim da je u ovom slučaju i utješna. Unutar potpunog industrijskog kolapsa želja za ljepotom i nježnošću nije potpuno nestala, ma koliko tiha bila naspram patriotskog slavlja mase.
Izvor: Sarajevo Film Festival (sff.ba)
