Fidija – stvaralac božanskog

Fidija zauzima vrlo značajno mjesto u Periklovoj epohi, u kojoj je Atina bila na vrhuncu svoje moći. Bez Perikla, Fidija ne bi dostigao značaj koji ga danas prati, kao što ni bez Fidije, Perikleova epoha ne bi prštala u glamuru, niti bi dostigla najveći umjetnički ideal koji je jasno prepoznatljiv u Fidijinim radovima. Zanimljivo je što podacima o ovako značajnom umjetniku brojna literatura oskudijeva. Pominje se Fidijino ime, ali tek da preleti preko stranica knjige, i opet ostaje nedorečen svako ko ga pomene. Jedan od najobrazovanijih ljudi antičkog svijeta, Kvintilijan, u svojoj knjizi daje mjesta i Fidiji, opisujući ga sledećim rečenicama:

“Ono što je uskraćeno Polikletu dato je Fidiji i Alkamenu.

Smatra se da je Fidija ipak bio bolji umetnik u izradi božanskih, nego ljudskih figura, dok je u radu u slonovači, bio daleko bez premca.”

Smatra se da je Fidija rođen godine 485. p.n.e, i da je već u ranoj mladosti pokazivao izuzetnu obdarenost za slikanje i vajanje. Već 431. godina p.n.e. označava kraj Fidijinog rada i života.

Plutarh ga je pominjao u svom djelu kao Periklovog savjetnika. Fidija je bio jako vješt u vajanju muških figura, ali se mnogo više posvetio radu na ženskim skulpturama. Koristio je hrizelefantinsku tehniku, specifičnu vajarsku tehniku u kojoj se kombinuju zlato i slonovača. Odjeća se prikazivala zlatnim pločicama, a drveno jezgro skulpture bilo je oblagano slonovačom.

Često se raspravljalo o godinama nastanka njegovih djela, i podaci govore da je prvo nastalo djelo Atena Promahos, a zatim Atena Parthenos, a što se tiče statue Zevsa Olimpijskog, djela koje je zaokružilo Fidijino stvaralaštvo postoje različita tumačenja. U stručnoj i naučnoj literaturi pojavljuju se raznovrsni tekstovi koji iskazuju sumnju prema Fidijinom umjetničkom radu.

Smatra se da on zapravo nije bio tvorac partenonske skulpture, i ovdje je važno usmjeriti pažnju na dva autora. Jedan od njih, C. Anti u svojoj raspravi Lykios jasno govori o Mironovom sinu koji je kroz svoje stvaralaštvo dokazao da posjeduje sve one kvalitete koji se odnose na istočni friz partenonske plastike.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da je Mironov sin Likije, zapravo, samo jedan od Fidijinih pomoćnika koji je zajedno sa Alkamenom, Kolotom i Agorakritom dao svoj doprinos u gradnji partenonske skulpture koja je izgrađena u mramoru.

“To je bilo umetničko delo dostojno najvećeg divljenja, naime, iako se smatralo da će za završetak svakog od ovih radova biti potrebne duge godine u trajanju života mnogih generacija, sve je bilo potpuno gotovo i završeno u toku života i vlasti jednog čoveka.”

(Plutarh, Život Periklov,12)

Pripisujući Likeju izdradu ovog djela, Anti je zanemario vrlo važnu činjenicu koja se ogleda u tome da se jedinstvo ideje, stila i kompozicije poklapaju sa onima koje su korišćene pri izradi Zevsa Olimpijskog.

Za Fidiju se može reći da je svom djelu dao obilježja idealizovanog realizma koji u sebe sažima ideju slobode i jedinstva jednog naroda. Bez dileme, najviše ostvarenje klasične skulpture antičkog doba, jeste Fidijin rad. On odstupa od pravila koja je Hegel postavio u svojoj estetici, gdje kaže da svako djelo pripada svom vremenu, narodu i prostoru. Fidijino djelo svakako prevazilazi i svoj naorod i djelo i sredinu. Ono što su Sokrat i Platon za filozofiju i književnost, Fidija je za vajarstvo.

Važno je istaknuti da su Fidijini savremenici, ali i najstariji pisci četvrtog vijeka, poput Sokrata, Platona i Aristotela, veličali njegov rad, dodjeljujući mu epitete obdarenog, talentovanog i inovativnog umjetnika u ovoj oblasti i disciplini, kao i jako dobrog poznavaoca vajarske tehnike. Fidijin rad vezujemo za Olimpiju i Atinu. Što se tiče njegovog umjetničkog opusa, bilo bi surovo napraviti podjelu na manje i više važna djela, ali u tom slučaju možemo govoriti o onima koja su više poznata, i koja su prekretnica i žig njegovog rada, u odnosu na ona koja nose znamenitost i jačinu, ali su na neki način zapostavljena.

Pominjući Fidijino djelo, i zapostavljenost ili slavu nekih od njih, ne treba zanemariti i doba u kome su ta djela nastala. Zasigurno je da veliku ulogu igra zrelost koju je Fidija posjedovao prilikom rada svjetski poznatih skulptura. U mlađem periodu svog života, izgradio je kompoziciju livenu u bronzi za svetilište u Delfima, prikazujući na njoj čast pobjede kod Maratona. Autor je statue boginje Atene Peleni, Afrodite Uranije, Atene Areje, a za Olimpiju je uradio bronzanu Figuru Anadumenosa. Figura Amazonke Mattei, koja se čuva u Vatikanskom muzeju, zapravo je Fidijina Amazonka livena u bronzi, izložena u Efesu.

Najznačajnija Fidijina djela su ona koje je izvajao za Atinu, a to su: Atena Lemnija, Atena Promahos i Atena Partenos. Figura boginje Atene Lemnije bila je visoka dva metra i kroz ovu skulpturu Fidija je predstavio mladu, nježnu djevojku bez oružja, sa vedrim izrazom lica koji je naglašavao odsustvo brige zbog ratovanja. Atena Lemnija je lik ženskog božanstva, prikazan kao duboko produhovljen u svojoj ljepoti, što je istovremeno bilo ogledalo samog autora, izraz njegove vjere u budućnost grada koji stoji pod zaštitom same boginje.

Mjesto na kome je Lemnija stajala, nije poznato ali s obzirom na to, da se skulptura približavala prirodnoj veličini pretpostavlja se da je bila smještena u pinakoteci, gdje su se takvi predmeti i izlagali. Atena Partenos i Atena Promahos, daleko prevazilaze visinu ljudskih tijela i imaju karakter monumentalnih figura.

Postament Atene Promahos bio je visok tri metra, a sama figura čak dvanaest metara, što znači da je spomenik u cjelosti bio visok petnaest metara. Ova Atena izgrađena je nakon završetka grčko-persijskih ratova, gdje je Grčka ponijela pobjedu. Epitet promahos, dodat joj je tek u rimskoj epohi. Smatra se da je ona bila zaštitnica Atine i bila je okrenuta licem gradu.

Perikle je htio da kod Atinjana stvori vjeru u mir i u bezbjedan život u Atini, i to je bio način da ostvari svoje političke ideje. Zarad toga, postavlja Atinu Promahos na najistaknutije mjesto na Akropoli.

Za razliku od Atene Lemnije koja je bila “razoružana”, Atena Promahos je nosila šlem, koplje i štit. Ovaj rad predstavlja jedan od rijetkih kojima je Fidija dao svoj potpis. Pretpostavlja se da je urezivanje potpisa izazvano činjenicom da je ovo djelo, kao i figura Zevsa Olimpijskog, u cjelosti odradio Fidija, bez bilo kakve pomoći saradnika.

Postoji podatak da je za hriselefantinsku obradu Atene Promahos utrošeno 1150 kilograma zlata.

Figura Atene Partenos svakako da zaslužuje raskoš koji je definiše, jer su Atinjani u njoj vidjeli veličanstveno božanstvo, u kome se sjedinjuje zaštitnica, ratnica, majka, čuvar grada Atine, i iz tog razloga htjeli su da joj odaju počast ulaganjem u skulpturu koja će biti izuzetno skupocjeno djelo. Slonovača se koristila za djelove tijela, a zlato za ratničku opremu.

Atena Partenos u originalu, nije sačuvana. O njenom izgledu saznajemo iz Pausanijinih zapisa:

    “Atena je predstavljena kako stoji, obučena u hiton, koji je dopirao skoro do zemlje, na grudima joj je Meduzina glava, izrađena od slonovače.

Držala je u desnoj ruci Niku, visoku oko četiri lakta, a u levoj ruci imala je koplje.

Pred nogama joj je stajao štit , a pored koplja predstavljena je zmija, možda Erihtonios.

Na bazi na kojoj je stajala figura izvedeno je u reljefu rođenje Pandore.

Hesiod i drugi pesnici kažu da je Pandora bila prva žena i da pre Pandore nijepostojalo čovečanstvo onakvo kao što je sada.”

(Pasanija, I, 14,7)  

Detalji njenog izgleda poznati su nam po antičkim kopijama djela, od kojih je najpoznatija Atena iz Varvakiona koja se čuva u Nacionalnom muzeju u Atini. Tu se čuva i njena druga replika, Atena Lenormant.

Ova figura nalazila se na kraju Partenona. Ona je simbol vječnog života i zaštitnica grada. Atena je i djevica, Partenos simbol uzvišenih ideala koji su njegovani u Periklovo doba. Fidija ovom radu daje političko – istorijsku interpretaciju. Scene amazonomahije, kentauromahije i gigantomahije na rubovima njene odjeće, ukazuju na ovu činjenicu.

Figura Zevsa Olimpijskog, zaštitnika i oca, kako su ga Atinjani nazivali, nastao je nakon Atene Partenos, prikazan kako sjedi na svom tronu. Fidija je ovu skulpturu radio uz pomoć vajara Kolotesa. Vodilo se računa, ne samo o figuri božanstva, već i o kontkekstu u kome se Zevs nalazi. Sve oko Zevsove figure odavalo je utisak mira i dostojanstva boga. Nažalost, ni ovo djelo nije sačuvano, već o njemu možemo zaključivati samo na osnovu kopija i podataka iz literature. Atena Partenos i Zevs Olimpijski su bez sumnje predstavnici radova koji su ostavljali bez daha, ujedno i personifikacija jedne iste ideje kojom je Fidija prilikom stvaranja bio inspirisan.  U Olimpiji je čak pronađena radionica u kojoj je Fidija radio Zevsa, sa mnogobrojnim ostacima i na jednom od njih je pisalo – Ja pripadam Fidiji.

Značajnim figurama se obično posvećuje najviše pažnje, ali veličina ovog djela, u svakom smislu te riječi, nešto je što se najbolje može vizuelno doživjeti i raspoznati. S toga, bogatstvo Fidijinog umjetničkog izraza, najbolje se oslikava u Partenonu.

Partenon je jedan od najvećih hramova na Grčkom tlu. Za Partenon se smatra da je i najveća građevina na platou Akropolisa, sagrađen od penteličkog mramora i ukrašen sklupturnim kompozicijama, predstavlja najveću građevinu Grčke. Partenon je dorski amfiprostilni peripter.

Odstupanje od čistog dorskog stila, ogleda se u tome što je na njemu izveden friz. Dužina friza iznosila je šezdeset metara i urađen je  u plitkom reljefu.

Partenon je bio podijeljen na dvije prostorije, od kojih je jedna bila veće odeljenje, naos-cela, na istočnoj strani, i druga koja je bila manja, na zapadnoj strani sa takozvanom djevičanskom odajom. Obije su bile podijeljene na tri broda sa po dva reda stubova. Neke od studija Akropolja ukazuju na to da su mjere Partenona blizu zlatnom presjeku. Partenon je i dan-danas simbol Grčke, a zadržao je samo elemente dizajna i svoje nekadašnje raskoši.

Obim umjetničkih djela Fidijinog doba ukazuju na to koliko je snažno ovaj čuveni vajar uticao na svijest drugih umjetnika iz te oblasti. Sa Fidijom su sarađivali veliki vajari poput  Alkamena, Kolota, Kresilasa, Agorakrita, a među njima je i jedan od najvećih vajara IV-og vijeka, Praksitel Mlađi. Fidijinoj vajarskoj radionici pripadao je i Sokrat kome se pripisuje grupa Harita (Gracija). Ono što su Fidija i njegovi učenici doprinijeli umjetnosti, ostavlja trag u vremenu i ima vrijednost koja ne prolazi. Njegov značaj ne odnosi se samo na tehniku i umijeće koje je posjedovao, već i na ideološke stavove jednog doba koje zauzima neprevaziđeno mjesto u istoriji.